Najbolje: pokušaj knjigu nabaviti kod "Zajednice krscana" Cakovec, 1991.

Babilonska otajstvena religija

(prema istoimenoj knjizi Ralph Woodrowa)

Nakon sveobceg potopa kad su ljudi poèeli seliti s iztoka, naišli su na plodnu zemlju izmeðu

rieka Eufrata i Tigrisa. Po nekima je obci potop i bio "samo" poplava u kojoj su se te dvie rieke

spojile. Kako bilo, Mojsijeva knjiga Postanka izvješcuje u 11. poglavlju kako se ljudi nastaniše

u toj dolini zemlje Šinear. Upravo tu je bio podignut Babilon, pa su tu zemlju zvali Babilonija.

U Postanku èitamo i o pojavi i uzponu vješta lovca imenom Nimrod, što znaèi "on se pobunio"

do velika ugleda i prvog vladara. U Židovskoj enciklopediji se kaže kako je Nimrod bio "onaj

koji je uèinio da se ljudi pobune protiv Boga".

Josip Flavije piše "Nimrod je bio taj koji ih je potaknuo na uvredu i neposluh prema Bogu... on

je takoðer postupno svoju vladavinu izopaèio u tiraniju, ne nalazeæi drugog naèina ljude

odvratiti od straha Božjega ... puk je bio spreman postupiti po Nimrodovoj odredbi ... i

sagradiše kulu ne štedeæi truda, ne pokazavši ni trunku nemara u poslu: i zbog množtva ruku

zaposlenih pri izgradnji, ona je izrasla vrlo visoko... Mjesto na kojem su gradili kulu sada se

naziva Babilon". Zbog boljeg sustava zaštite taj je bezbožni vladar okupio gradove Babilon,

Erek, Akad i Kalne u prvo u Bibliji spomenuto kraljevstvo.

A.Hislop je potanko opisao u knjizi "Dva Babilona" kako se babilonska religija razvila oko

tradicija u svezi s Nimrodom, ženom mu Semiramidom i njezinim sinom Tamuzom. Kad je

naime Nimrod umro i cieli ga Babilon oplakivao, te njegovo tielo bijaše razsjeèeno na komade i

razaslano u razne krajeve zemlje, njegova ga žena proglasi bogom sunca. Kasnije, kad je rodila

sina Tamuza, proglasila je da je to Nimrod koji se ponovo rodio. Semiramida je vjerojatno èula

proroèanstvo o Mesiji koji se treba roditi od žene, jer je ta istina bila veæ poznata od davnine

(Postanak 3:15). Proglasila je da je njezin sin zaèet na nadnaravni naèin te da je upravo on to

obeèano "potomstvo", Spasitelj. U religiji koja je nastala iz toga, ne samo da je diete bilo

štovano, veæ i njegova majka.

Babilonska se religija obavljala uglavnom putem tajinstvenih simbola, pa se stoga naziva

misterijskom ili otajstvenom religijom. Primjerice, zlatno tele je bilo simbol Tamuza, sina boga

sunca. Kako se vjerovalo da je Nimrod bog sunca ili Baal, smatrali su vatru njegovim

zemaljskim predstvanikom. Zbog toga su u njegovu èast paljene svieæe i ritualni kriesovi.

Nimroda se prikazivalo i drugim simbolima: suncem, ribama, drveæem, stupovima i

životinjama.

Na poèetku poslanice Rimljanima, stoljeæima kasnije, apostol Pavao piše toèno kojim su putem

krenuli bili Babilonci.: "Jer iako su upoznali Boga, nisu mu ukazali ni slavu, ni zahvalnost kao

Bogu. Naprotiv, postali su izprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srdce potamnilo.

Umišljajuæi da su mudri, postali su ludi te su zamienili slavu bezsmrtnoga Boga kipovima, to

jest slikama smrtna èovjeka, ptica, èetveronožaca i gmazova. Zato ih je Bog preko pohota

njihovih srdaca predao neèistoæi, tako da sami obezèašæuju svoja tjelesa: njih koji su istinu

Božju zamienili lažju te se klanjali i izkazivali štovanje STVORENJU mjesto STVORITELJU,

koji je slavljen zauviek. Amen."

Kako su ljudi bili upravo iz Babilona razpršeni po èitavoj zemlji, tako se taj sustav

idolopoklonstva proširio meðu sve narode. Otišavši iz Babilona, ponesoše sobom i ideju

štovanja majke s djetetom i razne misterijske simbole. Antièki povjestnièar i svjetski putnik

Herodot svjedoèi o razprostranjenosti te mistièke religije i njezinih obreda u brojnim zemljama

ondašnjega svieta i konstatira kako je Babilon bio prvotni izvor iz kojega su potekli svi sustavi

idolatrije. Èak i egipatski religijski sustav potjeèe iz Azije i "primitivnog kraljevstva u Babelu".

"Žena obuèena u grimiz i skrlet i nakiæena zlatom i dragim kamenjem s biserima. U ruci je

držala zlatni kalež pun odurnosti i neèistoæe svoga bluda. Na njezinu je èelu bilu napisano ime -

tajna: "Veliki Babilon", majka bludnica i odurnosti zemaljskih" (Odkrivenje 17: 1-6). Tako je

Babilonska otajstvena religija simbolièki opisana u posljednjoj biblijskoj knjizi.

Kad se u Bibliji rabi simbolièki izraz "žena", to èesto simbolizira crkvu. Tako se primjerice,

istinska Crkva usporeðuje s èistom djevicom, ženom bez ljage i neèistoæe (Efežanima 5:27,

Odkrivenje 19:7,8). Nu suprotno istinskoj Crkvi, kad se govori o ženi iz predhodnog teksta,

rieè je o neèistoj i okaljanoj ženi. Kad se ta simbolika primjeni na religijski sustav, jasno je da

taj opis može predstavljati samo okaljanu i palu crkvu koju Biblija naziva "Tajna - veliki

Balilon".

Dok je Ivan pisao Odkrivenje, Babilon kao grad je veæ odavno bio uništen. Od njega su ostale

samo ruševine, kao što su to proroci bili i prorekli (Izaija 13:19-22, Jeremija 51:52). Nu, iako

je Babilon bio uništen, religijski pojmovi i obièaji koji su nastali u njemu nastavili su postojati te

se snažno ukorjenili meðu mnogim narodima.

Poznata je èinjenica da je Rim, kad je postao svjetsko carstvo, u svoj sustav ukljuèio bogove i

religije iz razlièitih poganskih zemalja nad kojima je vladao. Kako je Babilon bio izhodište

poganstva u tim zemljama, jasno nam je da je rana religija poganskoga Rima bila zapravo

babilonska religija koja se, u zemljama koje je zahvatila, razvila u razlièite oblike i imena.

Upravo u to doba kad je Rim vladao svietom, roðen je bio, umro i uzkrsnuo Isus Krist - istinski

spasitelj. Uzašavši na nebo, poslao je Svetog Duha i osnovao novozavjetnu Crkvu na zemlji.

To su bili velièanstveni dani! Iz Djela apostolskih možemo vidjeti kako je tih dana Bog silno

blagoslovio svoj narod. Množtvo je naroda pristupilo toj istinskoj crkvi. Bog je potvrdio svoju

rieè sa silnim znacima i èudesima. Kršæanstvo se bilo proširilo po cielomu svietu kao prerijski

požar. Zaposjelo je planine i prešlo mora, uèinilo je da zadrhæu kraljevi i tirani. Za rane se

kršæane reklo da su preokrenuli sviet naglavaèke - tolika je bila silina njihove poruke i duha!

Nu nije prošlo mnogo vremena i poèeli su se javljati pojedinci koji su sebe uzdizali za

"gospodare" nad božjim narodom, umjesto da to prepuste Duhu Svetom. Umjesto da

pobjeðuju duhom i istinom, kao u poèetku, ljudi su poèeli unositi svoje vlastite predoèbe,

zamisli i metode u Crkvu. Èak i u rano doba Crkve, kad se tek pisao Novi Zavjet, postojali su

pokušaji pripajanja poganskih obièaja kršæanstvu.

Pavao spominje da je "tajna bezakonja" veæ na djelu, te da æe doæi "odpad" i neki æe "odpasti

od vjere i pristati uz prievarne duhove i ðavolske nauke" - lažne poganske doktrine. U mnogim

poslanicama Novoga zavjeta je rieè o toj opasnosti.

Kršæanstvo se našlo licem u lice s babilonskom poganskom religijom. Rani su kršæani odbijali

imati išta zajednièkoga s njezinim obièajima i vjerovanjima. To je prouzroèilo okrutne progone.

Mnogi su na temelju lažnih obtužbi, bacani lavovima, spaljivani na lomaèama, te bili muèeni i

ubijani na svirepe naèine.

Onda su u 4. stoljeæu, zapoèele velike promjene - rimski je car postao pristaša kršæanstva.

Carstvom je pronesena imperatorova naredba o prekidu progona kršæana. Biskupima je

ukazana velika èast, a Crkva je poèela prihvaæati svjetovno priznanje i vlast. Ali za to je trebalo

platiti veliku cienu! S poganstvom je bilo napravljeno mnogo kompromisa. Umjesto da Crva

bude odvojena od svieta, danas bismo rekli i od države, ona je postala dielom ovoga sustava

svieta. Izkazavši joj naklonost, car je zahtievao vodeæu ulogu u Crkvi, buduæi je u poganstvu

vladalo uvjerenje kako su vladari bogovi.

 

Štovanje majke i djeteta

 

Kao što su, sjetimo se, Semiramida i njezin sin Tamuz (koji je bio začet na nadnaravan način) bili u Babilonu štovani kao božanska majka i njezino diete, tako se taj običaj razširio raznim stranama svieta. Time nam može biti jasnije zašto se majka i diete štovalo stoljećima prije rođenja Isusa Krista. Kinezi imaju božicu "majku" koju zovu Šingmu ili "Sveta Majka". Prikazivana je s djetetom na rukama i zracima slave oko glave. Stari su Germani štovali djevicu Hertu, koja je također prikazivana s djetetom na rukama. Skandinavci su ju nazivali Disa, Etrušćani Nutria, a među druidima je bila štovana pod imenom Virgo patitura ili "Majka Božja". U indiji je bila poznata kao Indrani. O njoj možemo čitati i u Nodila. U Aziji je Majka bila poznata kao Kibela, a diete kao Deious. "Ali bez obzira na njezino ime ili mjesto", veli Bach, "ona je bila Baalova žena, djevičanska kraljica neba, koja je rodila plod, iako nije nikada začela."

 

Kad su se Izraelci odmetnuli od Boga, također su se okaljali štovanjem božice majke. O tome čitamo u Knjizi o sudcima 2:13: "Odpali su od Jahve da bi služili Baalu i Aštarti." Aštarta ili Aštoret je bilo ime pod kojim je ta božica bila poznata izraelskom narodu. Žalostno je i pomisliti da su oni koji su poznavali pravoga Boga, odpali od Njega i štovali neznabožačku "majku". Ipak, upravo je to ono što se uviek i ponovo činili (Knjiga o sudcima 10:6; 1 Samuelova 7:3,4; 12:10; 1 Kraljevima 11:5; 2 Kraljevima 23:13). Jedan od naziva pod kojim je božica bola poznata među njima, bio je "Kraljica neba" (Jeremija 44:17-19). Taj ih je prorok ukorio zbog štovanja "Kraljice neba" ali su se oni pobunili protiv njegova upozorenja.

 

U Djelima apostolskim (19:27) čitamo kako je u gradu Efezu "velika majka" bila štovana kao Dijana. Njezin je hram u tom gradu bio jedno od sedam svjetskih čuda antičkoga svieta. No ona nije bila štovana samo u Efezu, već u cieloj Aziji i ondašnjem poznatom svietu.

 

U Egiptu su ju nazivali Izida, a njezino diete Horus. Egipatski religijski spomenici ju često prikazuju s Horusom kako joj sjedi u krilu. Frazer govori u "Zlatnoj grani" o tom razdoblju: "Štovanje Velike Majke... je bilo... vrlo popularno u starom Rimu i diljem Rimskoga carstva. Nadpisi dokazuju da su njih dvoje primali božanske počasti... ne samo u Italiji, posebice u Rimu, već također u provincijama, osobito u Africi, Španjolskoj, Portugalu, Francuzkoj, Njemačkoj i Bugarskoj".

 

Isus Krist je utemeljio istinsku, novozavjetnu Crkvu upravo u to doba kad je štovanje "božanske majke" bilo posebno izraženo. U tim prvim danima Crkva je bila veličanstvena. Na žalost, ono što je bilo poznato kao Crkva, počelo se u trećem i četvrtom stoljeću udaljavati od prvobitne vjere i tonuti u apostaziju, na koju su apostoli prevodobno upozoravali. Kad je došlo do tog odpadanja od vjere, mnogo je poganskog bilo pridodano kršćanstvu. U tu su, takozvanu "crkvu", bili su primani neobraćeni pogani i u brojnim im je slučajevima bilo dopušteno nastaviti prakticiranje mnogih od svojih poganskih obreda i običaja, obično s malo ograničenja i izmjena, da bi njihova uvjerenja izgledala što sličnijim kršćanskom nauku.

 

Jedan od najboljih primjera takvog preuzimanja elemenata iz poganstva je očit u načinu kako je službena crkva dozvolila da se nastavi štovanje božice Majke - samo s nekim malim izmjenama i uz novo ime. Kako rekosmo, mnogi su pogani bili privučeni kršćanstvu, ali je njihovo obožavanje božice Majke bilo toliko snažno da ga nipošto nisu bili spremni napustiti. Crkveni su vođe uvidjeli da bi, ako u kršćanstvu nađu sličnosti sa štovanjem božice Majke, uveliko mogli uvečati broj vjernika. Ali tko bi mogao nadomjestiti "veliku majku" iz poganske religije?

 

Naravno, Marija, Isusova majka predstavljala je najlogičniji izbor. Zašto ne dopustiti ljudima da nastave s pobožnošću i molitvama božici Majki, samo neka ju nazivaju Marijom, umjesto prijašnjih imena pod kojima je bila poznata. Očigledno su tako razmišljali, jer je upravo to ono što se i zbilo. Malo po malo, štovanje koje je bilo povezano s poganskom "majkom" bilo je preneseno na Mariju.

 

Nu, štovanje Marije nije bilo dio izvorne kršćanske vjere. Očito da je Marija, Isusova majka, bila divna, posvećena i pobožna žena, posebno izabrana da ponese tielo našeg Spasitelja, pa ipak, ni jedan od apostola, a ni sam Isus, nisu ni nagoviestili ideju da bi se Marija štovala. The Encyclopedia Britannica navodi, na Mariju nije stavljen nikakv naglasak tiekom prvih stoljeća postojanja crkve!

 

To je jako dobro poznato i katoličkoj enciklopediji. Pod Virgim Mary čitamo: "Pobožnost Našoj Blaženoj Gospi... treba se promatrati kao praktična primjena doktrine o Zajdništvu Svetih. Očito da ta doktrina, barem explicitno, nije sadržana u ranijim formama Apostolskog vjerovanja, stoga nas ne smije iznenaditi što u prvim stoljećima kršćanstva ne susrećemo nikakve jasne tragove kulta Blažene Djevice" - štovanje je Marije dio kasnijeg razvoja. Tek u Konstantinovo doba, u prvom dielu četvrtoga stoljeća, svatko počinje Mariju smatrati božanstvom.

 

Čak je i Crkva u tom razdoblju priekim okom gledala na takav oblik štovanja, što je očito prema Epifaniju (god.403.), koji je neke osobe iz Trakije, Arabije i mnogih drugih mjesta obtužio da štuju Mariju kao božanstvo i prinose joj kolače u njezinu hramu. "Njoj treba izkazati čast", rekao je Epifanije, "ali neka se nitko ne klanja Mariji." (Catholic Encyclopedia) No, ne samo da se tom štovanju progledalo kroz prste, to je postalo službenim naukom na koncilu god.431. u, ni manje ni više - Efezu! Upravo u tom gradu je Dijana bila od pamtivjeka štovana kao božica djevičanstva i majčinstva! Ona je predstavljala prirodne sile plodnosti te je zbog toga bila prikazivana s množtvom grudi. Glava joj je bila ukrašena krunom u obliku kule, simbolom kule babilonske. //TU BI SE MOGAO UBACITI CRTEŽ EFEŽKE DIJANE, SORRY, OPET NEMAM SCANNER// Kad ljudi stoljećima prakticiraju neku vjeru, težko je se odriču. Tako su razmišljali i efežki crkveni vođe u doba kad je crkva počela zapadati u krivovjerje. Mislili su da bi mogli pridobiti više obraćenika ako im dopuste zadržati svoja vjerovanja i ideje u svezi s Božicom Majkom, nađe li se mogučnost da se one pomiešaju s kršćanstvom i da se uvrsti Marijino ime umjesto njezina.

 

Nu, to nije bio Božji način. U doba kad je Pavao boravio u Efezu, s poganstvo nisu bili sklapani nikakvi kompromisi. Ljudi su bivali istinski obraćeni i uništavali su kipove božice koji su bili u njihovu posjedu (vidi Djela apostolska 19:24-27) Kako je tragično da je efežka crkva u kasnijim stoljećima napravila kompromis i prihvatila jedan oblik štovanja božice majke, koji je, na poslietku i koncil u Efezu učinio službenim naukom crkve! Koliko je očit poganski utjecaj u toj odluci.

 

Marija se često naziva "Madona". Prema Hislopu, taj je izraz prievod jednog od imena pod kojim je bila poznata babilonska božica. Kada je proglašen božanstvom, Nimrod je postao poznat kao Baal; tada je naziv njegove žene, ženskog božanstva - Baalti. To nista ne znači drugo doli "moja gospa". U latinskom "mea domina" što je konačno u talijanskom izobličeno u poznati naziv "Madonna"! Među Feničanima je božica Majka bila poznata kao "Morska Gospa" pa se čak i taj naziv daje Mariji, iako ona nema nikakve veze s morem!

 

Sveto Pismo jasno govori kako postoji samo jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist (1Timoteju 2:5). Ipak, neke crkve naučavaju da je Marija, također, "posrednik". Molitve Mariji igraju vrlo važnu ulogu u rimokatoličkom bogoštovlju. U Svetom Pismu, dakako, ne postoji nikakva osnova za tu praksu, dočim je to vrlo dobro poznato u kultovima štovanja božice Majke. Jedno od njezinih imena bijaše i "Mylitta", što znači "posrednica". Mariju se često naziva i "Kraljicom neba", ali Marija, Isusaova majka, nije kraljica neba. Nebeska kraljica je naziv božice Majke koja je bila štovana stoljećima prije rođenja Marije.

 

Jedno od imena pod kojim je bila poznata Izida, bilo je "Majka Božja". Kasnije su alexandrijski bogoslovi to ime dali Mariji koja je, naravno, bila Isusova majka, ali samo u smislu njegove ljudske prirode, njegova čovještva. Izvorno značenje naziva "Majka Božja" znači nešto više od toga. To ime implicira uzvišen, glorificiran položaj MAJKE u odnosu na Isusa, a mnogi ju smatraju upravo takvom!

 

Lik božice majke s djetetom na rukama bio je toliko snažno uvriežen u pogansku misao da je u vrieme odpada od biblijske vjere, prema Smithovu navodu, "drevni portrait božice Izide i djeteta Horusa napokon bio prihvaćen, ne samo u pućkom shvaćanju, već i putem formalnog biskupskog odobrenja, kao portrait djevice i njezina djeteta.

 

Aštarta, fenička božica plodnosti, bila je povezivana s polumjesecom kao što se može vidjeti i na drevnim medaljama. Egipatska je božica Izida bila prikazivana kako stoji na polumjesecu sa zviezdama koje joj glavu okružuju. U crkvama po cieloj Europi postoje Marijine slike i kipovi koji ju prikazuju na podpuno identičan način!

 

Na brojne načine vođe odpadničke crkve pokušavali su Mariju učiniti nalik na pogansku božicu, te ju uzdignuti na razinu božanstva. Kao što su pogani imali kipove božice, tako su se počeli izrađivati i "Marijini" kipovi. Dapače, čak su u nekim slučajevima baš ti isti kipovi koji su bili štovani kao Izida s djetetom, jednostavno bili preimenovani u Mariju i diete Krista.

 

Weigall u svom djelu "The Paganism in Our Christianity" tvrdi "Kad je kršćanstvo trijumfiralo te slike i kipovi su postali prikazi Madone i djeteta, bez ikakva prekida u kontinuitetu: u stvari, nema arheologa koji bi nam danas mogao reći predstvalja li neki od tih objekata štovanja jedno ili drugo. Prevoditelj na hrvatski ove Woodrowljeve knjige, koje se što dosljednije držimo, g.Ivan Vrtarić skreće pozornost na postojanje našeg prievoda Stewart Perowne "Rimske mitologije" u izdanju O.Keršovani 1986. u kojoj je moći naći daljnje potvrde ove činjenice.

 

Štovanje Marije

(to be continued)